Prirodna hrana

Pa, došlo je vrijeme učenja žvakanja. Ne baš toliko doslovno koliko se može činiti na prvi pogled, ali svakako će trebati vremena da se ponovo priviknem na jelo.

Kao što se može zaključiti iz naslova, program posta sokovima (poznatog u svijetu kao Juice Feasting) traje devedeset i dva dana. I upravo je taj 92. dan bio jučer. Od danas kreće prekid posta pa nastavak normalnog života.

Ako nekoga zanima kakve su preporuke tvoraca ovog programa kada prekinuti post, evo ih:

1. Ukoliko osjećate da gubite volju za provođenjem posta sokovima i to stanje u vas traje duže od 3-5 dana, svakako bi trebalo početi jesti.

2. Ukoliko nemate stručno vodstvo u postu i/ili postite sa strahom.

3. Ukoliko ne pijete dovoljno sokova ili ne pijete sokove preporučene programom te na taj način uskraćujete organizmu sve kalorije koje su mu potrebne te ste zaključili da ne posjedujete disciplinu za provođenje programa u cijelosti.

4. Ukoliko ste došli do točke gdje je vaša tjelesna težina 10% ispod idealne te se ista pijenjem 5-8 litara sokova dnevno uz povećan unos supernamirnica polako vraća i zadržava u optimalnoj zoni 4-10 dana.

5. Ukoliko ste došli do točke gdje je vaša tjelesna težina 10% ispod idealne te i dalje pokazuje trend opadanja. Ako osjećate glad i ako se ne osjećajte ispunjeno ispijanjem 5-8 litara sokova (što je totalno normalno).

6. Ukoliko ste 92 dana postili sokovima i spremni ste početi sa povratkom normalnoj ishrani, a svjesni da se uvijek možete vratiti postu sokovima kasnije u životu.

Gledajući ova pravila/preporuke za prekid posta, malo sam se zamislila o tome kako sam se ja osjećala na postu sokovima. Upravo zato jer je meni post sokovima došao sasvim spontano, odlučila sam i započeti s pisanjem bloga tako da svi oni koje zanima takva praksa dobiju uvid što ih očekuje u ovom programu.

Istina je da mi se tijekom protekla tri mjeseca dogodilo razdoblje kada mi je bio pun kufer pravljenja sokova, ali mi se niti jednom nije dogodilo da sam izgubila apetit na sokove. Štoviše, koliko god mi je bilo stvarno dosta cijediti sokove i maštala sam o jednostavnom zelenišu za doručak, ipak – prvi gutljaj je bio prepun okusa i čarolije. Još nikada me okus hrane nije toliko oduševljavao kao na postu sokovima. Prvi jutarnji sokovi su bili istinske delicije, a pri tome nikakvu ulogu nisu imali sastojci, već samo čisti okus i svijest tijela (ne uma!) o svemu dobrome što se nalazi u soku.

Što se motivacije tiče, u prvim danima je bila jednostavna, a kasnije mi se promijenilo stanje svijesti pa kao da i nije bila potrebna. Za mene je već veliki uspjeh bio ne jesti jedan dan već ga preživjeti na zelenišima i super smoothijima. Možete zamisliti koliku mi je radost izazvao prvi dan kada sam shvatila da bez imalo napora mogu postiti cijeli dan samo na rijetkim sokovima! Mene je u početku držala radost uspjeha da sam uspjela postiti još jedan dan. Sve do polovice posta nisam razmišljala da idem do kraja već sam odlučila ne postavljati pred sebe nikakve ciljeve. Da se ne ureknem. Ne, dosta šale. Ozbiljno mislim da je jako važno iskreno stati sam pred sebe, ne očekivati da će post djelovati kao čarobni štapić i uživati u onome što donese. Ja sam bila od početka svjesna da, ukoliko odmah kažem sama sebi da moram ići do kraja, nestaje opuštenosti i uživanja u postu kao i u svemu što se mora. Zato sam u početku razmišljala da je svaki dan koji prođe na postu poklon i nisam se opterećivala koliko još dana imam pred sobom, već sam se radovala brojci dana koji su prošli. Kasnije to sve nekako postane stanje svijesti. Meni se dogodilo doslovno to da sam razmišljala na način: ”Ja sam na postu sokovima. Od čega ću raditi sokove sutra?”, umjesto da razmišljama da li mi se jede i što bi to bilo. I radovala sam se kombinacijama i uživala u njima.

Otežavajuća okolnost, i to ponajprije mislim vremenski, jest da sam tijekom svog ovog vremena nastavila normalno pripremati hranu za svoju obitelj. To znači i do tri obroka dnevno plus 1,5 sat za pravljenje sokova sebi. Kad sam se već očešala o pripremu hrane, sve do nekih tjedan dana unatrag, hrana me nije niti najmanje dirala. Pripremila sam obrok obitelji, zaključila da super miriši i ne bih osjećala apetit za tom vrstom hrane. A bilo je i jela za koje sam mislila da ih nikad neću moći ostaviti, a da bar žlicu/vilicu ne liznem. No, prije tjedan dana sam zaključila da mi je pojam “jesti“ postao stran i da se prvo psihički moram pripremiti na to da uskoro počinjem jesti. Brzina kojom je regairao mozak me iznenadila. Očekivala sam da će mi trebati puno duže, ali već nakon dva dana su mi salate koje sam radila djeci počele izgledati istinski izazovno, mirisati zamamno i doista sam se trebala suzdržati da ih ne počnem jesti. Čak mi se u par navrata javio osjećaj želje za žvakanjem/jedenjem. Ne osjećaj gladi već jednostavno osjećaj “ja bih jela“. Što je bilo najluđe, nisam mogla definirati što bih jela jer mi je tijelo tako i tako dobivalo sve potrebno preko sokova.

Što se tiče detoksifikacijskih simptoma, ne bih se mogla požaliti da ih je bilo jako puno ili da su bili nepodnošljivi. U početku posta javila se glavobolja. Manifestirala se više kao pritisak u glavi koji je trajao do 1 sat u komadu i onda nestao. To sam rješavala tako da sam povećala unos tekućine, ponajviše vode. Drugi simptom za koji bih mogla reći da je jedan od trajnijih i neugodnijih jest da mi se “osušila“ koža, osobito na rukama. Već nakon nekoliko dana posta primjetila sam da mi je koža na rukama postala izrazito suha iako sam se držala preporučenog unosa masnoća (1 žlica lanenog, konopljinog ili kokosovog ulja). I na drugim dijelovima tijela je došlo do promjene u kvaliteti kože, ali je na rukama bilo najdrastičnije. Treći simptom je bio da sam postala zimogrozna. To baš i nije čudno ukoliko se ima u vidu da mi je post počeo 23. siječnja. No, ove zime sam se nasmrzavala i kraj peći. To je eskaliralo do te mjere da sam počela spavati u punoj ratnoj spremi: pidžami sam dodala potkošulju i čarape. Toliko obučena nisam spavala nikad. Četvrti simptom me obavezuje da pismeno i javno izrazim svoju bezgraničnu zahvalnost svojoj obitelji. Riječ je o tome da sam postala nervoznija. Moj četrnajstogodišnji sin me upozorio pred sam kraj posta da puno lakše planem. Doduše, u trenutku kada mi je održao bukvicu, bio je zadnji tjedan posta, ali moram naglasiti da bez njihove podrške, razumijevanja da odvajam dragocjene sate za pravljenje sokova koje sam, u pravilu, pila samo ja, ovaj post ne bih mogla odraditi. Od samoga početka posta hrabrili su me humorom, podrškom, komplimentima i bili nježni čak i onda kada nisam bila nježna prema njima. Ovakvu bih obitelj požela svakome i hvala im što su bili uz mene sa svom svojom ljubavlju u ovom eksperimentu.

Jedan od simptoma zbog kojeg će se mnogi odlučiti na post sokovima jest gubitak kilograma. U mom slučaju, tijekom tri mjeseca izgubila sam 18 kilograma, brdo sala i sav celulit. Budući da nisam ni u jednom trenutku osjećala glad, ne bih mogla reći da sam ih izgubila teškom mukom. Kada sada pogledam svoje prehrambene navike i usporedim ih sa onima prije posta, prije bih rekla da sam kilograme nabrala teškom mukom. Ono što je zanimljivo da mi se nigdje na tijelu koža nije objesila kao što se to često događa tijekom velikog gubitka kilograma. Taj fenomen se pripisuje visokom unosu klorofila. Doduše, i MSM je vjerovatno odigrao svoju ulogu jer je pospješio prokrvljenost tkiva.

Mnoga su istraživanja pokazala da je znatno veća dobrobit od posta sokovima nego bilo koje druge vrste posta, pa čak i one vodom, a post koji uključuje zelene sokove sigurno je najbolji oblik detoksikacije i gubitka nakupina smeća pod našom kožom. Iz dana u dan sam svjedočila koliko nemara sam napucala u sebe i donijela sam čvrstu odluku da se to više neće ponoviti. To je rezultiralo time da sam poklonila svu odjeću koja mi je sad prevelika jer se više ne želim dovesti u situaciju da mi treba, odnosno da imam što obući ukoliko nabacim koji kilogram. Nisam postigla željenu kilažu. Do moje idealne težine nedostaje mi izgubiti još dva kilograma, ali mislim da sam se sasvim pristojno približila idealnom.

Posljedice posta su beskrano krasne: osjećam da imam više energije, često se događa da prva ustajem i posljednja idem u krevet, nestali su povremeni problemi s nesanicom, što god radila fizički, nema posljedica poput upale mišića, jasnije raspoznajem signale kojima mi tijelo javlja što mu treba i do koje mjere se naprezati, povećana gipkost zglobova i tijela općenito, bolja koncentracija na poslu, povećana sposobnost učenja, brže rješavanje radnih zadataka, (treba li još nešto?).

Postoje i stvari koje ne bih ponovila na postu. Jedna od njih je odlaganje pijenja sokova iza 19 sati. Ponekad me tempo prisilio i tada bih na silu u 1,5 sat ulila u sebe 2 litre soka. Uredno bih nakon toga patila od trbuhobolje i sok bi izletio iz mene, a ja sam ostala sa osjećajem da sam od tog soka vrlo malo profitirala. Također ne bih više koristila ”Parastroy“. Riječ je pripravku kojim se odstranjuju paraziti iz crijeva, a dolazi u standardnom paketu za isposnike na soku. Tek pred kraj sam opazila da je jedan od sastojaka želatina. Nije naznačeno porijeklo, no nekako mi sve “zasmrdilo“ na želatinu životinjskog porijekla. Budući da to preporučuju Matt Monarch i Angela Stokes, mislila sam da je to dovljoljna garancija kvalitenog proizvoda. I opet sam prošla školu koju nikako da naučim, a to je preispitati da li je dobro za mene ono što je dobro za nekoga drugog. Umjesto “Parastroya“, na slijedećem ću postu koristiti sokove od mrkve jer vjerujem da će sasvim dobro obaviti funkciju borca protiv parazita, a pri tom ću ja biti sigurna što konzumiram. (Uzgred budi rečeno, upravo sam za sokom od mrkve postala preluda pred kraj posta i to baš kad sam popila sav “Para-rid“ (jedna od komponenti “Parastroya“) i mislim da mi je to i samo tijelo poslalo signal kojim putem krenuti i što mu više odgovara).

Moram spomenuti da mi se dogodila i jedna stvar koju sam prihvatila, ali joj se nisam radovala i predstavljala je nerješiv problem, barem meni, tijekom dugotrajnog posta. Riječ je o naslagama na zubima. Nedugo nakon početka posta odlučila sam potpuno izbaciti klasične i ine paste za zube u potpunosti te održavati higijenu domaćim sapunom i 3%-tnim hidrogenom. Toj praksi sam dodala i stapanje ulja dva puta dnevno i čišćenja jezika. Ipak, zbog nužnosti mućkanja sokova u ustima da bi se aktivirala probava, zubi su mi požutjeli i dobili sive mrlje, osobito uz desni. Higijena usta mi je oduzimala puno vremena (i do 40 minuta dnevno), ali je stanje sa manjim pomacima nabolje, uglavno išlo u smjeru koji mi se nije sviđao.

Nadam se da sam ovim člankom uspjela barem malo rasvijetliti što se može očekivati od posta sokovima. U sljedećem članku ću se pozabaviti promjenama koje sam doživjela tijekom posta, a duhovne su, odnosno nematerijalne prirode.